Što je otpad?

Otpad je skup tvari kemijskog, biološkog ili nuklearnog porijekla. Otpad nastaje isključivo ljudskom djelatnošću. Neadekvatan je za dalju uporabu na klasičan način i zahtijeva nove načine obrade i prerade. Dijelimo ga na plinoviti, tekući i kruti otpad. Može biti inertan, neopasan i opasan otpad.

Inertni otpad razlikuje se po činjenici da ne podliježe nikakvoj fizikalnoj, biološkoj i kemijskoj promjeni iz okoliša. Biološki je razgradiv zbog čega se ne otapa, nije zapaljiv i ne reagira na promjene iz okoline. Inertni otpad ne ugrožava kvalitetu zraka, vodu niti bilo koju drugu površinu na kojoj se nalazi.

 

Neopasan otpad zbog svoje količine, koncentracije ili fizičke, kemijske i biološke prirode, za razliku od opasnog otpada, ne ugrožava zdravlje ljudi ili životnu sredinu i nema karakteristike opasnog otpada.

Opasan otpad zbog svog porijekla, sastava ili koncentracije opasnih elemenata može prouzročiti opasnost po životnu sredinu i zdravlje ljudi, kao i po zdravlje životinja te ima najmanje jednu od opasnih karakteristika (eksplozivnost, zapaljivost, sklonost oksidaciji, organski je peroksid, otrovan po okoliš, infektivan, sklon koroziji, u kontaktu sa zrakom ili vodom oslobađa otrovne supstance, u kontaktu sa zrakom oslobađa zapaljive plinove, sadrži tvari s odloženim kroničkim djelovanjem, kao i ekotoksične karakteristike), uključujući i ambalažu u koju je bio ili jest upakiran.

 

 

Što je gospodarenje otpadom?

Gospodarenje otpadom je sakupljanje, prijevoz, oporaba i zbrinjavanje otpada, uključujući nadzor nad tim postupcima te naknadno održavanje lokacija  zbrinjavanja, a obuhvaća i radnje koje poduzimaju trgovac ili posrednik.

Kratka povijest gospodarenja otpadom

Kroz dulje razdoblje ljudske povijesti proizvedeni otpad nije predstavljao velike probleme, kako zbog niskog broja stanovnika, tako i zbog uporabe prirodnih biorazgradivih materijala (drvo za kuće, lan i pamuk za odjeću…) te radi niskih razina industrijalizacije.

 

Pojavom industrijalizacije u velikim urbanim centrima Engleske primijećen je pad razine sanitacije i kvalitete života. Zbog manjka regulacija ulice su bile zatrpane otpadom te je 1751. javni dužnosnik Corbyn Morris predložio osnivanje javne institucije koja bi čistila ulice Londona te brodovima  rijekom Temzom  prevozila otpad na sigurnu udaljenost od grada.

 

Međutim tek je epidemija kolere sredinom 19. stoljeća natjerala vlasti na velika ulaganja u sustav gospodarenja otpadom i na prve zakonske regulative. Tako je Zakon o javnom zdravstvu (Public Health Act) donesen 1875. godine zahtijevao da svako kućanstvo ima pokretnu posudu za odlaganje otpada, preteča današnjih kanti za smeće.

 

Zbog sve veće količine otpada već je 1874. godine u Nottinghamu puštena u pogon prva spalionica otpada/energana na otpad tzv. Destructor, koja je ujedno služila kao termo-elektrana.

 

 

1970. godine započinje borba protiv smoga i onečišćenja zraka provedbom zatvaranja spalionica i zabrana spaljivanja na otvorenom. Naftna kriza 1978. godine dovodi do izgradnje spalionica za potrebe proizvodnje energije i korištenja odlagališta plina te se spaljivanje prihvaća kao način recikliranja energije.

Moderni tipovi spalionica/energana na otpad neusporedivo se razlikuju od starih tipova spalionica/energana na otpad, od kojih neke niti su koristile obnovu energije niti obnovu materijala.

Danas gospodarenje otpadom obuhvaća široki spektar tehnoloških pomagala za transport, zbrinjavanje i oporabu otpada. Ulogu otvorenih kočija koje su vukli konji, a koje su zamijenili kamioni s motorom na unutarnje izgaranje, danas su preuzeli kamioni koji svoje gorivo dobivaju od samog otpada koji prevoze i električna vozila koja se napajaju paljenjem istog otpada. Zbrinjavanje nije odlaganje otpada na lokaciju sigurne udaljenosti izvan naselja, nego i odvajanje otpada koji može biti koristan u ponovnoj uporabi, kako bi ga što manje završilo u pomno dizajniranim deponijima koji štite okoliš te pružaju mogućnosti uporabe otpada na načine kakvi su bili znanstvena fantastika prije svega 50 godina. Oporaba nije više ponovno korištenje odbačenih materijala kao što su se, primjerice, nekad stare vodovodne cijevi upotrebljavale kao kolci, nego postupak revitalizacije do te mjere da otpad dobiva novi oblik pa čak i namjenu.

 

 

Postrojenje za oporabu otpada u Krakovu.

 

EU hijerarhija gospodarenja otpadom

 

Hijerarhija gospodarenja otpadom prihvaćen je način gospodarenja otpadom u EU-u. Njome se, redom prvenstva s najboljim ishodom za okoliš, definiraju koraci za gospodarenje otpadom. Pridržavanjem hijerarhije štiti se okoliš i zdravlje ljudi sprječavajući ili smanjujući negativne utjecaje stvaranja i gospodarenja otpadom.

Smanjivanje i sprječavanje nastanka otpada prvi je i najvažniji korak u gospodarenju otpadom. Usmjeren je na proizvod i podrazumijeva poduzimanje različitih mjera prije nego što proizvod postane otpad. To znači da smanjujemo količine otpada na „izvoru“, odnosno već prilikom proizvodnje, vodeći računa o potrošnji resursa, dizajnu i ambalaži proizvoda. Osim toga, svatko od nas na kućnom pragu može smanjiti količine otpada tako da sve ono što se može reciklirati (papir, plastika, metal, staklo) odvajamo na odgovarajući način.

Nažalost, nastajanje otpada ne možemo u potpunosti spriječiti, međutim mnoge proizvode kojima se više ne koristimo, možemo ponovno rabiti: primjerice, staklene boce treba samo oprati i spremne su za novu uporabu. Platnenim se vrećicama također možemo  koristiti više puta, umjesto plastičnim vrećicama.

Dio otpada može se obraditi na način da se iz njega izdvoje korisne sirovine od kojih će nastati novi proizvod ili će imati neku drugu uporabnu vrijednost. To je recikliranje ili kompostiranje. Primjerice staklo, papir i karton mogu se ponovno iskoristiti ukoliko se obrade na odgovarajući način. Neki materijali za proizvodnju elektroničkih uređaja danas su toliko rijetki da ih se mora ponovno upotrebljavati, odnosno reciklirati.

Dio otpada koji se ne može ponovno iskoristiti ili reciklirati u nekim se zemljama EU-a rabi za dobivanje toplinske ili električne energije, što zovemo energetska oporaba.

I na kraju dolazimo do sigurnog odlaganja otpada, koraka koji je prihvatljiv samo ako su iscrpljeni svi prethodni koraci.

 

 

NAČELA GOSPODARENJA OTPADOM:

 

1. "načelo onečišćivač plaća" – proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad
2. "načelo blizine" – obrada otpada mora se obavljati u najbližoj odgovarajućoj građevini ili uređaju u odnosu na mjesto nastanka otpada, uzimajući u obzir gospodarsku učinkovitost i prihvatljivost za okoliš
3. "načelo samodostatnosti" – gospodarenje otpadom će se obavljati na samodostatan način omogućavajući neovisno ostvarivanje propisanih ciljeva na razini države, a uzimajući pri tom u obzir zemljopisne okolnosti ili potrebu za posebnim građevinama za posebne kategorije otpada
4. "načelo sljedivosti" – utvrđivanje porijekla otpada s obzirom na proizvod, ambalažu i proizvođača tog proizvoda kao i posjed tog otpada uključujući i obradu (proizvođač proizvoda od kojeg nastaje otpad, odnosno proizvođač otpada snosi troškove gospodarenja tim otpadom )